Mojih osam godina u školskim klupama...

2

Ana_sostar
28.06.2014.

Sve je počelo jednog posebnog dana za nas djecu, onoga dana koji nam je promijenio život, uputio nas u nešto posve novo. Svi smo se okupili i nestrpljivo čekali našu učiteljicu koja nas je dočekala velikim srdačnim osmijehom. Možda je čudno, ali toga se dana sjećam kao da je bilo jučer. Tko bi rekao da je već prošlo osam godina na koje smo se žalili cijelo ovo vrijeme. Sada uopće ne shvaćam na što sam se ja to žalila. Zar na ocjene, nastavnike, društvo oko mene? Jako mi je žao što tek sada vidim da nas je to sve naučilo što je život, uvelo nas u sve ono što nas još čeka. Bili smo često ljuti zbog ocjene, zbog nepravde u školi, koja je ponekad bila samo nepravda u našim očima, smijali smo se, plakali, iz dana u dan izmjenjivali emocije, i dobre i loše. Da, bilo je užasnih dana, ali i užasno dobrih dana kada nam je sve pošlo od ruke. Nevjerojatno je, ali što god da smo prošli, prošli smo zajedno. I sama pomisao na to da se rastajemo, da se nećemo više viđati svaki dan u istim klupama, pred istom pločom, pred istim nastavnicima, jednostavno je nepojmljiva. Ne mogu, a niti žeim prihvatiti da će se to sve promijeniti za samo koji mjesec. Zašto je to tako teško prihvatiti, a još teže shvatiti? Prošli smo zajedno toliko putovanja, toliko vožnji autobusom i svaka je bila puna veselja, znatiželje, radosti. Zajedno smo dijelili i prehlade, mučnine, glavobolje, bili smo jedni uz druge u dobru i u zlu. Iz dana u dan pokušavali smo biti bolji, i svake godine odlučivali više učiti i zajedno smo isto tako izbjegavali knjigu, žalili se na previše posla. Ali kako li je žalosno što to nismo znali cijeniti, nismo ni slutili da će nam sve to toliko značiti, pa čak i nedostajati. Evo, iskreno zahvaljujući svemu tome ja sam se naučila boriti, naučila sam da treba ići dalje bez obzira na sve, naučila sam da su svi toliko različiti, a toliko posebni. Ali još nisam naučila ići dalje bez vas. Prestići će to mene jednog dana. No, kad bolje razmislim zapravo i neće, nitko neće biti kao vi, niti jedan razred, niti jedna ekipa. Sve je tako brzo prohujalo, sve mi se češće prikazuju slike iz naše stare škole koja je puna uspomena koje su nadopunjavale moje srce i činile me sretnijom. Sve to se ne može opisati nikakvim riječima, a kamo li onima koje stanu u jedan običan sastav. Želim se samo zahvaliti na svim zgodama i nezgodama koje su me dizale u zrak. Želim samo da svi znate da ćete mi nedostajati, da će vas rijetki moći zamijeniti. Želim da znate da Vas volim, da ste mi bili druga obitelj koja me hranila i odgajala tih predivnih osam godina, i naravno da vas nikada neću zaboraviti.

Komentari

Beyonce11

Beyonce11

29.06.2014.

Prelijepo napisano.

Ana_sostar

Ana_sostar

01.07.2014.

hvala<33

Komentiraj i uključi se!

Za komentiranje moraš biti prijavljen na portal - prijavi se ili registriraj ako još nemaš korisnički račun

Prati nas na Instagramu

118.171
članova EKIPE

Postani i ti dio EKIPE! REGISTRIRAJ SE!

Kako bi poboljšali funkcionalnost stranice, Teen385 koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja. Slažem se