Nisu me voljeli jer sam bila ono što jesam

3


14.07.2020.

Bila sam drukčija. Kao mala sam se igrala s dečkima, curica nije bilo u mome susjedstvu. Kad sam krenula u vrtić, pokušala sam sklapati prijateljstva kako sam naučila. Nije mi išlo. Sjedila sam po strani i listala slikovnice jer nisam znala čitati. Zamišljala sam svoju priču po slikama. Krenula sam u završnu vrtićku godinu. Nisam imala prijatelja. Djevojčice su me vrijeđale, govorile da ništa ne znam, da se pravim važna... Dečki su me gurali. Jedan mi je jednom zgužvao crtež, ja sam prigovorila, a on me skoro ugrizao. Plakala sam... Razgovarala sam samo s igračkama, one me nisu mogle uvrijediti. Krenula sam u školu zajedno s većinom ovih bisera iz vrtića. Nikad nisam pronašla bliske prijatelje. Držala sam se pravila i trebala sam ih provoditi, bila sam predsjednica razreda. Omražena predsjednica. U četvrtom razredu, cure su pukle. Markice, Instagram, Snapchat, trač-partyji... Rekla su kako bi se radije bacile u vulkan nego sjedile sa mnom. To me toliko povrijedilo, nisam mogla niti plakati. U petom razredu bila sam sama i usamljena. Cure su me izrugivale da imam neku bolest, da je ima cijela moja obitelj, da su mi zbog toga zubi tako veliki, kakvi su oduvijek. Govorili su da dobivam ocjene na poklon jer mi je mama učiteljica i izrugivale se kad bi mi se zalomila četvorka. Dečki su me gurali, a ja sam bila sitna, malena, krhka, ali nisam se predala, u znak protesta. Negdje u drugom polugodištu petog razreda, jednom se sedmašu učinilo zabavnim izderati se na mene. Premrla sam od straha. Bojala sam se da će me izmlatiti, ako budem sama, a gotovo uvijek sam to bila... Našla sam si jednu prijateljicu. Bile smo tako različite, ali mene je samoća ubijala pa sam se je prigrlila. Onaj sedmaš se i dalje derao na mene, a razredni 'prijatelji' su se smijali i uživali u tome. Tog sedmaša sam puno puta tužila, ali trebalo mu je dugo da prestane, dok mu raska nije ozbiljno zaprijetila... Dečki iz mog razreda tada su počeli govoriti da sam 'bakterija' i 'zarazna'. Nisu željeli dotaknuti ništa što sam ja prethodno dirala, kad sam jednom imala podijeliti zadaćnice, otvarali su ih škarama... U šestom razredu sam se preselila u drugi razred, u istoj školi. U njemu je bila ona prijateljica. Ta prijateljica tada je postala posesivna, željela je da se družim samo s njom, ali to nije mogla tražiti od mene. Naš odnos postajao je malo po malo toksičan... U svibnju sam išla na državno natjecanje, jedina iz škole u tom predmetu. Tamo sam upoznala jednog dečka u kojeg sam se zaljubila, pa me izigrao, samo jer mu je bilo dosadno... Deset dana po završetku natjecanja, nonić mi je umro. Bilo je za očekivati, ali pogodilo me. Sve se srušilo. To je bio najgori događaj u mom životu. Nekoliko dana poslije morala sam na sprovod jer se nona bojala što će ljudi reći ako ne dođem, ali nisam bila emocionalno spremna. To me još više uzdrmalo, ako je to uopće bilo moguće. Počela sam se rezati. Voljela sam gledati svoju krv kako mi teče rukom, osjetiti kratku bol kad sam prelazila nožem preko prstiju. Razmišljala sam i o nečem gorem, ali nisam imala dovoljno hrabrosti. Do početka sedmog razreda sam nekako smirila tu napast za rezanjem, ali još je bila 2019., moralo se još nešto dogoditi. Ona 'prijateljica' s kojom sam tada dijelila toksičan odnos, tada je rekla nešto. Rekla mi je da sam glupa jer učim za nastavu. Prvo je to rekla jednoj suučenici, a onda meni direktno. Koliko god se trudila, više prijateljstvo nisam mogla spasiti. Udaljila sam se od nje svojevoljno. Kada je došla korona, morala sam biti stalno doma i još sam se razočarala u nekim ljudima. Tada mi je pukao film. Bilo mi je dosta moga jadnoga, depresivnog i pesimističnog života. Počela sam lijepiti pozitivne poruke po sobi, prestala sam biti ono što nisam samo kako bi me ljudi voljeli, pustila sam da ta čudnost iz mene sjaji, prestala sam biti ozbiljna, pustila bih da mi se osmjeh razlije preko lica. Shvatila sam da mogu biti što želim i postalo mi je svejedno što će ljudi misliti ili reći. Ponovno sam se počela družiti s jednim susjedom, bio je čudan, ali to me privuklo. Ostajali bismo do kasno vani, pričali gluposti, gledali u oblake... Postali smo prijatelji, ali samo to. Tako mi je i draže, ostat će zauvijek, nećemo se razići kad prekinemo.

Ovim blogom želim reći koliko život može biti težak i nepravedan, a nisi ništa učinio, samo su se putovi tako posložili. Tada se trebaš uzdići iznad toga, jer da ja to nisam napravila, sada bih se rezala i plakala sama u sobi. Najveći blagoslov ikad za mene je to što nije tako, a ovo želim svima: uživajte u životu, pustite one koji vas ne vole iza sebe jer nisu vrijedni loših osjećaja❣

Uredi Obriši

Komentari

MandaFlasarka

MandaFlasarka

14.07.2020.

Svaka čast.

Helenica

Helenica

15.07.2020.

Bravo!

Depresivna_

Depresivna_

15.07.2020.

Ojj znaci ta derista za instagramom u 4. Razredu a ne znaju ni dupe obrisati. Tebi svaka čast ❣️

Komentiraj i uključi se!

Za komentiranje moraš biti prijavljen na portal - prijavi se ili registriraj ako još nemaš korisnički račun

Prati nas na Instagramu

125.352
članova EKIPE

Postani i ti dio EKIPE! REGISTRIRAJ SE!

Kako bi poboljšali funkcionalnost stranice, Teen385 koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja. Slažem se