Sad ili nikad

0

Albatros
11.08.2018.

Jeste li nekada imali osjećaj da se cijeli svijet urotio protiv vas? Nije važno koliko se trudite, radite, sanjate, maštate, na kraju sve mora završiti naopako. Što god pokušali, ne uspijeva. Na kraju izgubite volju i tražiti taj završetak, pa sve što radite započnete i ostavite na pola puta plašeći se ponovnog neuspjeha ili se nađe neko ko vas na samom početku obeshrabri, pa bježite glavom bez obzira. Imala sam i previše takvih situacija, ali sada je dosta. Čaša je puna, na želim čekati i onu kap koja će uzrokovati prelijevanje. Za mojih dvadeset i pet godina nisam shvatila što želim u životu. Kao što sam rekla, sve započnem i ostavim na pola puta plašeći se kraja. Samo je moja veza uspjela preživjeti moju neodlučnost, do prekjučer. Naime, ovako je izgledao moj život, do prekjučer. Mama ima veliki butik u centru grada, po završetku srednje bilo je nezaobilazno da i ja ušetam u njeno malo carstvo, a u tom periodu sam upoznala, do prekjučer, ljubav svog života. Što je to uopšte ljubav? Oduvijek sam govorila da ne želim da vodim prosječan život, da ne želim da padnem u rutinu u kojoj su bile sve žene u mojoj porodici (djevojački dani - izlasci, udaja početkom dvadesetih, djeca, posao, usisivač i kuhinja i onda jedva dočekanih deset dana u godini kada se ode na more - isto mjesto svake godine, tako u nedogled). Željela sam avanturu, putovanja, željela sam se riješiti svoje ukočenosti, željela sam se izgubiti u malim kamenim ulicama Italije, željela sam živjeti i to mi se na kraju obilo o glavu (u dobrom smislu, ako takav postoji). Da se bacimo na prekjučer... Utorak kao i svaki drugi, ustala sam oko pola devet (zašto li ne ustajem u pola šest kao one fensi cure na my morning routine videima, pozdravim sunce i popijem voćni šejk, sva sređena i nasmijana???),  jedva stavila i onu mrvicu šminke na lice i navukla boyfriend jeans kojih sam se jedva dokopala u NewYorkeru na sniženju. Vidjela sam ih u rukama druge cure koja  ih je, podignutih u vazduh, par minuta odmjeravala i zatim odjurila s njima u kabinu. Pola sata sam se vukla između kabina čekajući nju da izađe i u isto vrijeme moleći Boga da im nađe manu. Moje molitve su bile uslišane, kroz pet minuta našla sam se na blagajni i ljubaznoj curi preko crnog pulta dodala farmerice sa osmijehom. Zašto me uvijek ne prati osjećaj priuštenih savršenih farmerica? Znate onaj trenutak kad vam srce zatreperi dok čujete bip na kasi i šuštanje vrećice, zatim slijedi prihvatanje šarene vrećice i odlazak s njom. Zatim doručak u krevetu i duuuge šetnje plažom (odlutala sam...). Bitno je da sam se ja obukla i otišla na posao koji nije bio udaljen više od pola sata hoda. Uslijedio je običan utorak, ljudi su neprestano ulazili i izlazili, ja sam im ljubazno nalazila haljine, veličine i davala svoje skromno mišljenje. "Ne, naravno da u toj haljini ne izgledate debelo", "Ova suknja vam naglašava oči, prelijepo izgledate".... Ako sam nešto naučila radeći sa ljudima sve ove godine jeste da se sreća uvijek mota oko nas, samo je mi nemamo hrabrosti ugrabiti. Možda bismo vodili sretniji život da se naučimo reći ne, ili ipak reći da, da prekinemo vezu koja nas ne ispunjava, da izbacimo laži iz života, da počnemo vjerovati drugima, ili jednostavno da obučemo tu vražiju haljinu bez da se brinemo što će drugi reći. Planovi su veliki dio mog života, osoba sam koja uvijek igra na sigurno i koja mrzi iznenađenja, zbog toga me iznervirala poruka koju sam dobila od "ljubavi svog života" u kojoj je pisalo kako dolazi po mene nakon posla jer ima iznenađenje. PREDIVNO. Tata je došao po mamu i otišli su ranije, imali su neke čudne osmijehe na licu, tipa ja znam nešto što ti ne znaš. Zaključala sam trgovinu i izašla na dogovoreno mjesto tačno pet minuta prije dogovorenog vremena, i čekala još dvadeset minuta. A kaže se da su žene te koje uvijek kasne. Isprika je bila gužva u prometu, klasika. Odvezli smo se do škole, igrališta na kojem smo se upoznali. Odmah sam shvatila što me čeka. Primio me za ruku i počeo voditi ka igralištu, nismo progovorili ni riječi, pogledi i dodiri su bili dovoljni. Počela sam razmišljati o sebi, o njemu, o životu, o vremenu, o baobab drveću (drveće u Africi koje izgleda kao da umjesto krošnji ima korijenje, zaista fascinantno), o pandama i devama, đemu i marelicama. Da li on mene poznaje? Poznajem li ja njega? Ukoliko se radi o omiljenoj boji, hrani, mjestu, predmetu, želji, cilju, životu, itekako me poznaje, ja njega također. Kao da su latice ruža padale sa neba, bile su posvuda (zar "zaljubljeni" ne znaju ni jednu drugu vrstu cvijeća?), svijeće su oblikovale riječi "Udaj se za mene". Gledao je u mene uhićenim plavim očima, iz džepa je izvadio predivnu malenu kutiju i blještavi zaručnički prsten, kleknuo je na jedno koljeno i rekao:"Hoćeš li se udati za mene?". Kratko i jasno, bez onih filmskih govora koji nas uvijek drže napetim pred kraj filma. Cijenila sam tu njegovu osobinu, nije trpio pretjerivanja i zato mi nije bilo jasno zašto mi se cijela ta scena u tom trenutku učinila hladnijom od Islandskih glečera. Možda zato što sama prosidba nije bila originalna, takav film je već hiljadu puta snimljen. Da li će mi i ostatak života biti takav? Da li će sve postati jedan jednolični krug? Počeo je šarati očima lijevo desno, postaje nestrpljiv, trebala bih odgovoriti..... Toliko truda radi mene, trebala bih reći da. Reći bilo što drugo bilo bi nepristojno. Molim? Zar da brinem o tome u ovom trenutku? Pravo pitanje bi bilo - da li ga volim? "Bez trunke sumnje!" Da li on voli mene? "Mislim da zbog položaja u kojem se nalazi govori dovoljno." Da li ja volim sebe? "Što?" Da li ja poznajem sebe? Moja omiljena boja je plava, zbog mora, ali ja volim i žutu, zbog suncokreta, zelena mi je omiljena zbog trave, naročito ljeti..... Tko sam ja? Što želim? Ne mogu se predati drugome bez da upoznam samu sebe. Nikada ne bih bila zadovoljna, nikada ne bih mogla biti istinski sretna. Tog trenutka sam učinila nešto što nije bilo svojstveno meni. Uzela sam ga za ruke i rekla NE. Taj brak ne bi nikoga usrećio. I evo me sada, u potrazi za sobom, 11 000 metara iznad zemlje (nagnula sam se nad prozor), prije će biti iznad vode, rušim zidove koje sam 25 godina gradila oko sebe, iskačem iz svoje sigurne zone, razgovaram sa potpunim strancima, i osjećam najveću moguću paniku. Što će tek biti kad dotaknem tlo?

Komentiraj i uključi se!

Za komentiranje moraš biti prijavljen na portal - prijavi se ili registriraj ako još nemaš korisnički račun

Prati nas na Instagramu

108.385
članova EKIPE

Postani i ti dio EKIPE! REGISTRIRAJ SE!

Kako bi poboljšali funkcionalnost stranice, Teen385 koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja. Slažem se