O PISCU:
Dinko Šimunović rođen je 1873. g. u Kninu. Djetinstvo je proveo nedaleko Vrlike. Završio je učiteljsku školu i radio u Dalmatinskom zagorju. 1909. u knjizi “Mrkodol” izlaze sabrate pripovijetke: “Muljika”, “Duga”, “Rudica”, “Alkar”. Premješten je u Split i tu radi do 1921. godine, a nakon umirovljenja seli u Zagreb gdje i umire1933. g. “Đerdan”, “Sa Krke i Cetine” te “Posmrtne novele” su zbirke njegovih priča. “Mladi Lani” i Mladost” su autobiografijske, a napisao je i dva romana “Tuđinac” i “Porodica”.

TEMA: Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i junaštvu

GLAVNA MISAO: Snaga, junaštvo i tradicija pobjeđuju

MJESTO RADNJE: Cetinjska krajina

VRIJEME RADNJE: XIX. st.

LIKOVI: Rašica, Salko i Marta

OSOBINE LIKOVA:

Rašica: snažan, junak, sukobljavlja se sa sinom i pati zbog toga
Salko: lik koji gubi i postaje patnik, izgubljen u suočavanju sa tradicijom koja pobijeđuje
Marta: osječajna, odlučna

SADRŽAJ:
Alkar je priča o ljubavi oca Rašice i sina Salka prema siromašnoj djevojci Marti. Uz priču o ljubavi priča se o viteškoj igri alci, koja se svake godine održava u kolovozu u siječanje na bitku s Turcima u kojoj je Gospa pomogla junacima Cetinjske krajine. Salko i Marta su se sretali i kao djeca se rado družili te se zavoljeli. Rašica je kao mlad momak volio Martinu majku Stanu, koja je bila siromašna, ali lijepa. Obolila je i lice joj je bilo unakaženo pa Rašici nisu dopustili da se oženi njome. Oženio se sa bogatom Lucom kaja mu je rodlia sina Salka. On je vrijeme provodio u brdima kao hajduk. Luca je umrla i Rašica je ostao sam sa sinom. Kad je vidio Martu, pred očima mu je bila Stana i on je tada zavolio tu djevojku. Primjetio je da sa ona i Salko rado gledaju, ali nije mislio da bi je htio bilo tko za ženu, jer je sirota, ima već dvadeset godina, a majku joj svi smatraju za vješticu.

Marta je počela izbjegavati Salka, jer je zavoljela Rašicu. Kad je Salko rekao ocu da bi se oženio, on se razljutio i kandžijom ga istjerao iz kuće. Marta je čula što se dogodilo. Bilo joj je žao Salka, ali i Rašice. Ona je voljela obojicu. Salka kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao muškarca kojem bi mogla biti žena. Rašica je dopustio Salku da se oženi s Martom, a ona nije mogla reći da neće kad je vidjela koliko je sretan. Došlo je vrijeme za koje živi cijela Cetinjska krajina, “Sinjska Alka”.

Među alkarima najviše su gledali Rašicu, jer je jahao najljepšeg konja i imao najljepšu odoru. Rašica je bio alkar, a sin njegov momak. Salko je primjetio kako je Marta sretno zbog pobijede njegovog oca u alci. Nakon alke rekla je Rašici da se nikada neće udati za Salka, a sutradan je otišla iz sela. Rašica se borio između ljubavi prema sinu i prema Marti. Kad se Marta vratila u selo, rekla je Salko da se nikada neće udati za njega, nago voli junaka alkara. Salko je nestao, lutao je šumama i brdima, puludio je. Pojavio se sljedeće godine na alci, na mršavom crnom konju, bos, u prnjama koje je navješao što je našao na smetlištu, a u ruci je imao štap. Jurio je i pogodio u središte alke, trudio se da je odbaci i open pogodi ali nije uspio. Ljutito je udario konja i jurnio trkalištem, a tada su ga prepoznali. Prepričavali su priču o ljubavi, junaštvu i ludilu. Salko je nastavio ludovati i pričati kako će oženiti maćehu kad mu umre otac, a on dobije alku.