O piscu:
Pavao Pavličić je rođen 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru. Najproduktivniji je i najnagrađivaniji hrvatski prozaik i redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Često se javlja feljtonima u novinama, piše i scenarije za filmove, te drame i serije. Poznat je po romanima “Večernji akt”, “Koraljna vrata”, “Nevidljivo pismo” itd.

Mjesto radnje:
Zagreb

Tema:
Proučavanje događaja u Zagrebu; zločini i nesreće

Kratki sadržaj:
Valentin Knez je osjećao potrebu da oduži svoj dug društvu, da se bavi ljudima i da tim ljudima da neobično korisna saznanja i podatke. Odlučio je ispitati zločine i nesreće u Zagrebu da na osnovi tih izučavanja pomogne iskorijenjivanju tog društvenog zla. Jednog dana je primijetio da se slični slučajevi događaju u pravilnim razmacima. Počeo je pisati knjigu “Predviđeni zločini”. Predviđao je zločine: gdje će se dogoditi, kada, s kojim oružjem, tko će ga izvršiti i na koji način. Shvatio je da je važno da se ne poremeti ritam kojim se zločini događaju nego da treba uspostaviti novi ritam sprečavanja zločina. Jednog dana je primijetio da su zločini postali nekako čudni, da su neki zločini uranili. Valentin je provjeravao svoje bilješke i shvatio da on nije nigdje pogriješio nego da se ritam remetio. Zatvorio se u svoju sobu i razmišljao. Nije ga zanimalo što je prouzročilo poremećaj ritma, razmišljao je samo može li se ritam spasiti. Izrađivao je nove tablice, pravio grafikone i ispitivao nove zločine.

Kada je 20. lipnja otvorio novine i vidio članak “Ubojstvo u Nehajskoj”, osjetio je spokojstvo. Shvatio je da je ubrzanje ritma bilo jedini izlaz. Osjećao se jakim jer je znao da vrši svoju dužnost prema društvu, prema ljudima i prema Zagrebu. Uzeo je novi fascikl i počeo ispisivati novi naslov “Ispravci ritma”.

Analiza likova:
Glavni lik je Valentin Knez, stanovnik Zagreba i statističar koji se bavi zločinima i nesrećama. On je bio osamljen čovjek sa neobično snažnim osjećajem društvenosti. Želio se odužiti društvu i zato je počeo proučavati zločine.
“Pitajući se o razlozima svoje ljubavi za tu znanost, zaključio je da ga je k njoj zasigurno privukao snažan osjećaj društvenosti, koji je i pored činjenice što on bijaše osamljen čovjek, neobično jak i uvijek budan.”

On je bio temeljit i pedantan čovjek.
“Dakako, nije se njegov rad sastojao samo u sakupljanju isječaka. Klasificirao je zločine po motivu, po socijalnom sloju, po broju žrtava, po oružju kojim je zločin izvršen…” Ta temeljitost pomogla mu je da bolje shvati zločine i zbog nje se još više uživio u svoj posao.

Vođenje statistika utjecalo je na društveni život Valentina Kneza, tom poslu se u potpunosti posvetio i na neki način postao opsjednut. Čim se ritam zločina poremetio, on je postao paranoičan i zamišljao najgore.
“Sutradan rano ujutro, dok je otvarao novine, ruke su mu se tresle…

Valentin Knez išao je ulicom polako, zaboravivši kamo je krenuo. Statističar je gledao oko sebe, tražeći na licima ljudi potvrdu za tu misao. Ipak, njega gotovo da je bilo strah da bi mu tkogod mogao pritrčati i zariti mu nož u grudi. Jer, to je sada bilo moguće.”

O djelu:
Ova pripovijetka pisana je tako da pripovjedač opisuje događaje, likove i način na koji se lik odnosi prema tim događajima. Pisana je na temelju unutarnjeg monologa – pisac iznosi sve što Valentinu Knezu pada na pamet, tj. njegova razmišljanja. U tekstu ima retrospekcije – opisuje se početak Valentinove ljubavi prema njegovu poslu, zašto se započeo baviti statistikom. Pisac iznosi svoje misli preko lika i na taj način se stapa s njim; on je kao treće lice i njegovo se gledište očituje u likovima.