Bilješke o piscu:
Federico Garcia Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15. 6. 1899. u Fuenteroquenosu, Andaluzija, a umro 19. 8. 1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. u Madridu je izveden njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927. godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija. Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište: Don Cristobaldovo malo kazalište (1928.);
Čudesna obućarka (1930.); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu…
U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). 1936. su ga uhapsili i streljali pripadnici Francove civilne garde. Federico Garcia Lorca je jedan od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.
Konjikova pjesma
Cordoba.
Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.
I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.
Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!
Cordoba.
Daleka i sama.
Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.
Slutnja smrti:
”Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe”
Strah:
“Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!”
Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.
Ponavljanje:
“Cordoba.
Daleka i sama.”
Izmijenjene slike:
“Kobila crna, velika luna…
…kobila crna, crvena luna”
Gradirano:
“Smrt na me vreba onamo
s kruništa kula Cordobe…
… Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu.”
Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: “Cordoba. Daleka i sama”. Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala “Daleka i sama”. Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.
Benasta pjesma
Mama,
hoću biti od srebra.
Sine,
bit će ti hladno.
Mama,
hoću biti od vode.
Sine,
bit će ti jako hladno.
Mama,
na jastuku me svom izvezi.
To da!
Ovog časa, sine!
Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako “benasta”. Srebro i voda su dragocjene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.
Portret Silvija Franconettija
Njegov krik bijaše strahotan.
Starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I biješe stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.
Zbirka pjesama „Conte jondo“ ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama pisac je sačuvao bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi “Portret Silvija Franconettija” iz svoje zbirke pjesama “Conte jondo” ocrtao pjevača andaluzijskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.
Federico Garcia Lorca o teatru…
U sjajnom i dubokom “Razgovoru o teatru”, održanom u Madridu 1935. Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na teatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga “najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad”. “Narod”, kaže Lorca, “koji ne pomaže rast svoga teatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijehom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena.”
