Naslov djela: Sveta noć
Na početku priče spisateljica govori o svojoj baki. Govori kako je njoj i djeci pričala puno priča. Najžalosnije od svega je to što je njena baka umrla. Od tada više nikad nije čula njezine priče. Poslije 40 godina sjećala se samo jedne priče o Isusovu rođenju.

Bio je Božić. Baka i djevojčica su željele ići na ponoćku ali nisu mogle jer je jedna bila prestara a druga premlada. Te večeri je baka pričala jednu priču. Bio je jednom jedan siromašan čovjek koji je molio ljude za pomoć jer će mu se smrznuti djetešce i žena. Tako je išao do vrata svake kuće i svatko ga je odbio. Najednom vidi vatru u daljini. Ode tamo i vidi stado ovaca i tri psa. Ovce se nisu preplašile, a psi nisu lajali. Tada se probudi pastir i baci svoj šiljasti štap na čovjeka. Taj štap ne pogodi čovjeka nego pade u polje. Onda čovjek stane pred pastira i zamoli ga da mu pozajmi malo vatre. Pastir se sjeti da psi nisu lajali na čovjeka, da ovce nisu pobjegle i da ga štap nije pogodio. I on mu pozajmi vatru. Čovjek golim rukama uze žar vatre i ništa ga ne oprži. Tada ga pastir zaustavi i pita zašto je tako milosrdan. Siromašan čovjek mu kaže da on to mora sam shvatiti. Čovjek ode, a pastir ga pođe pratiti. Kada su došli do spilje pastir vidje gdje čovjek živi. Bilo mu je žao da se smrzne djetešce, pa dade vune čovjeku da pokrije djetešce. Anđeli dođu na brijeg, oko spilje, u spilju i pođoše pjevati. Pastir onda shvati zašto je sve večeras tako radosno.

Baka stane s pričanjem i kaže:

«Ono što je pastir vidio možemo i mi».

Baka položi svoju ruku na djevojčinu glavu i kaže:

«Upamti ovo, jer je to istina kao što ja tebe vidim i kao što ti mene vidiš».