0

Neke priče ne usudimo se komentirati sami pa u pomoć zovemo njih – jer problem je manji kad se podijeli. Hrabri telefon je tu za sve vas koji se osjećate loše, kada vas muče obiteljski, ljubavni ili neki drugi problemi.

Ovotjedna priča koju smo odlučili podijeliti s njima i zamoliti ih za komentar našla se u našoj rubrici 'Pitanja & Odgovori'. Pročitajte o čemu se radi u nastavku...

PITANJE:
Kao što i naslov govori, moj život više nema smisla. Moji problemi i to sve je krenulo kad nisam upala u željenu srednju školu, željela sam upisati medicinsku, no nisam upala pa sam upisala ekonomsku gimnaziju, nemam blage veze kako mi je uopće palo na pamet upisati tu školu, niti me zanima ekonomija, niti ništa slično. Došla sam u 1. razred s 20 kg viška, tu su već počela ismijavanja kao i kroz osnovnu školu, samo što u osnovnoj nisam imala toliko kg viška. U razred nas ide 22 cure i 3 dečka, uglavnom su cure te koje ogovaraju i ismijavaju. Negdje više od pola cura je iz grada, prave se važne, umišljene i kao neke elite i ne možeš ni s jednom normalno popričati. Iz razreda sam si dobra samo s jednom curom, ni s kim ostalim ni ne pričam. U 2019. mi je umrla baka, jedina osoba zbog koje mi se dalo živjeti i jedina osoba za koju sam znala da me voli takvu kakva sam bila. To mi je jako teško palo i od tad je krenulo sve nizbrdo. Moji roditelji su se počeli svađati kroz cijelu 2019. i te svađe još traju. Svaki dan se svađaju, kad nema povoda svađi oni ga nađu, već odavno jedan drugog ne vole i ja fkt ne znam zašto su još zajedno, to sve utječe na moju psihu. Nikad nisam imala dečka, nikad se nisam poljubila, a već ću u 3. srednje, uskoro punim 17 godina. Bojim se vezati za nekog, bojim se izaći s nekim jer mislim da me nitko neće voljeti, da nikom neću biti dovoljna. Što se tiče mog izgleda, skinula sam oko 12 kg, još imam oko 7-8 i trudim se skinuti, no unatoč tome što sad izgledam puno ljepše nego u 1. Razredu, samopouzdanja nemam. Lice mi je puno prišteva i bez full make upa ne izlazim ni do dućana. Svega me sram. Kad vidim kak sad izgledaju djeca od 13-14 god, kak su već u vezama, izlaze, imaju prijatelje, plačem što nisam kao one, ali opet sam zahvalna što nisam. Što se tiče prijatelja, niti toga nemam. Imam samo 2 frendice s kojima se družim samo onda kad one mogu i kad se ne druže s drugima. Ne izlazim gotovo nikad, jednom sam izašla i napila se i to mi je bio najljepši događaj, a onda znate da uopće nije bilo lijepih događaja u mom životu. Po cijele dane gledam serije, spavam i jedem. Nemam volje za ništa, bojim se vezati za nekog jer me strah da me ne povrijede, svaki dan slušanje roditelja kako se svađaju i kako mi govore da od mene neće ništa biti u životu mi je skroz uništilo psihu. Želim umrijeti, ali ne mogu si oduzeti život jer svaki put kad na to pomislim i želim napraviti, na kraju ne napravim. Plačem gotovo svaku noć zbog svih tih stvari. Nekad mislim da je to sve samo faza, da imam tek 16 godina, ali onda nekad mislim da to sve nikad neće prestati. Ne želim više živjeti i svaki dan proživljavati sve isto. Svaki jebeni dan mi je isti, nitko me ne voli. Zaljubljena sam u jednog dečka već godinu i pol, jedan dan mi se čini kao da je i on zaljubljen u mene, jedan dan kao da nije, ne mogu mu priznati jer se bojim da će me odbiti. Kad vidim neki story da je s nekom frendicom, poludim, plačem i sve ostalo. Znam se i rezati iako mi više nije ništa bolje od toga. Kad se sjetim da sam već 3. srednje i da ću uskoro morati na faks i sve te gluposti, još mi bolje dođe da si oduzmem život. Molim vas utješite me s neki pozitivnim komentarom, hvala.

Odgovor Hrabrog telefona:

Draga djevojko,
hvala ti što si nam se javila i odlučila podijeliti svoje brige s nama. Ako sam te dobro razumjela, od kada ideš u srednju školu suočena si sa vršnjačkim nasiljem kolega iz razreda, osjećaš se bezvoljno i usamljeno. Napisala si mi kako osjećaš da tvoj život nema smisla, teško ti je jer nemaš bliskih prijatelja, a spomenula si i kako ti se roditelji stalno svađaju kod kuće. Osim toga, navela si i kako si se prije samoozljeđivala. Kažeš kako te strah odlaska na fakultet i kako si ponekad poželiš oduzeti život. Zabrinulo me pročitati koliko te toga muči i pitam se kako se ti osjećaš. Važno mi je da znaš kako mnoga djeca imaju poteškoća sa prilagodbom na srednju školu i pronalaskom prijatelja. Žao mi je čuti da te kolegice iz razreda ismijavaju. Nažalost, mladi koji dožive vršnjačko nasilje poput tebe znaju ponekad reći da se osjećaju krivima što im se ono događa. Važno mi je da znaš kako ne postoji niti jedna tvoja osobina ili karakteristika zbog koje bi ti zaslužila takvo ponašanje. Pitam se jesi li pokušala reći nekome što se događa, primjerice  školskoj psihologinji ili razrednici. Čini mi se važnim uključiti djelatnike škole kako bi ti mogli pomoći. Također, sasvim je prirodno da želiš imati bliske prijatelje i da se osjećaš usamljeno jer nisi toliko bliska sa svojim prijateljicama. No želim da znaš da postoje načini na koje možeš upoznati nove osobe, osjećati se ugodnije i imati bliske odnose.
Situacije koje si navela, poput maltretiranja u razredu, smrti bake, problema kod kuće, mi zvuče  teško i pitam se kako se ti nosiš sa njima i postoji li netko kome si se obratila da ti pomogne, ili te barem sasluša. Činiš mi se kao  hrabra djevojka jer si nas kontaktirala i odlučila potražiti pomoć za sebe. Vjerujem kako ti nije lako biti kod kuće dok ti se roditelji svađaju i nisi zaslužila da te nazivaju bezvrijednom. Nisi zaslužila da ti tvoji roditelji govore takve i slične pogrdne rečenice i ne mogu ni zamisliti koliko ti je teško u trenucima kada se to događa. Ti vrijediš i tvoj život vrijedi.  Zato mi je drago čuti da se uspiješ zaustaviti svaki put kada pomisliš da bi si nešto nažao učinila.  Napisala si mi kako si se prije samoozljeđivala, no kako ti ni to više ne pomaže. Samoozljeđivanje te može na kraće vrijeme opustiti jer tvoje tijelo prirodno ispušta kemikalije kojima se čuva od boli, što stvara taj kratkotrajni dobri osjećaj, no postoje i brojna druga ponašanja koja nisu štetna za tebe, a mogla bi ti pomoći. Sve što si napisala me zabrinulo i voljela bih da nazoveš nas s Hrabrog telefona kako bismo mogli detaljnije porazgovarati o svemu što si nam napisala. Ne moraš biti sama u svojim brigama i mi bismo te rado saslušali i pokušali ti pomoći sa svime što si nam u ovom upitu opisala. Možeš nas kontaktirati putem telefonske linije za djecu i mlade na 116 111 svakim radnim danom od 9 do 20 sati, a možeš nam se javiti i putem chat-a. Ako se ikada budeš osjećala loše, a naša linija ne radi ostavljam ti i broj Centar za krizna stanja i prevenciju suicida koje možeš dobiti od 0 do 24 na broj 01/2376 470.
Važno mi je da znaš kako su naše linije u potpunosti besplatne i povjerljive, i kako ti biraš o čemu ćemo razgovarati. U međuvremenu bih htjela s tobom podijeliti par članaka za koje mi se čini kako bi ti mogli biti korisni i informativni: https://tinejdzeri.hrabritelefon.hr/clanci/samoozljedivanje-kako-si-pomoci/, https://tinejdzeri.hrabritelefon.hr/clanci/prijateljstvo/https://tinejdzeri.hrabritelefon.hr/clanci/tuga/.

Puno toplih i hrabrih pozdrava ti šalje,

tvoj Hrabri telefon

Foto: Giphy/ Shutterstock.com – Africa Studio

M.T./ Hrabri telefon

Pogledajte još:

'Nemam volje za ništa... Razmišljam da se počnem rezati, možda bi to moglo ublažiti tugu' HELP

'Kad god prođem pokraj nekog, imam osjećaj da se ta osoba meni smije' HELP

'Mislim da se može nazvati seksualno uznemiravanje, doslovno onako dirao me u kojoj god prilici' HELP



samo hrabrohrabri telefonpomoćhelp

Komentiraj i uključi se!

Za komentiranje moraš biti prijavljen na portal - prijavi se ili registriraj ako još nemaš korisnički račun

Prati nas na Instagramu

125.703
članova EKIPE

Postani i ti dio EKIPE! REGISTRIRAJ SE!

Kako bi poboljšali funkcionalnost stranice, Teen385 koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja. Slažem se