Jesu li muškarci toliko različiti od nas da nikad ne možemo doći na zelenu granu? Koliko put u nama izazovu bijes svojim postupcima koji nam se čine tako nepromišljenim? Toliko sam puta razmišljala zašto ih ne razumijem i zašto smo toliko različiti. Jesmo li uopće toliko različiti koliko nam se čini?

Kada promatramo fizionomiju tijela razlikujemo se u spolnim organima, obliku tijela, ali osim spola koji nam je različit dijelimo puno stvari i nije mi jasno zašto se tako radikalno razilazimo u nekim pogledima.

Oni bi seks, mi bi nježnost, oni bi opet seks mi bi razgovor, mi bi seks, oni bi nogomet sa frendovima. Ne možemo se usuglasiti, uvijek različite želje i nikako da pomirimo ta dva daleka, a ustvari tako bliska svijeta. Napisane su tisuće studija o ljudskim odnosima, o odnosu muškarca i žene ali nam niti jedna ne otkriva što je to uistinu toliko različito u njihovim glavama. Mislim da se ustvari slažemo u većini stvari, ali je nekima teže priznati da bi radije bili sa svojom curom nego s dečkima na nogometu.

Jesu li dečki uistinu bezosjećajne šovinističke svinje? Ipak mislim da je odgovor negativan, i oni su ljudi od krvi i mesa koji samo malo teže od nas izražavaju svoje osjećaje. Dobro ne kažem da nisam upoznala osjećajnog dečka, možda i preosjećajnog za moje kriterije, ali cure oni uistinu postoje. Uvijek sam lakše sklapala muško – ženska prijateljstva. Mnogi će reći da je to nemoguće, ali ja imam kada stvari objektivno pogledam više muških prijatelja s kojima ću podijeliti neki problem, nego što ću to reći nekoj curi. Nije stvar u tome da se meni taj dečko sviđa nego jednostavno u tome da se tu ne stvara konkurencija nema ljubomore, odnos u startu NIJE osuđen na propast. Znam da kad okrenem leđa neće svojim prijateljima opisivati sočne detalje iz mog privatnog života.

Mnoge se cure boje sklapati takva prijateljstva jer kažu da to u konačnici vodi ka ljubavnoj vezi, međutim ja se sa time u potpunosti ne slažem. Dati ću vam primjer: imam prijatelja kojeg poznajem još iz vrtića, išli smo zajedno u osnovnu školu, provodili smo zajedno više vremena nego s bilo kim drugim, posjećivali smo se kod kuće i nikada, ali garantiram nikada prema njemu nisam osjećala simpatiju u smislu cura-dečko, a znam da je tako bilo i kod njega. Jedno drugome smo kontali svoje prijatelje/ice i nikada me nije iznevjerio. Ostali smo u kontaktu kroz cijelu srednju, iako se više nismo toliko viđali jer sam se ja preselila u drugi grad. Još i dan danas znam da ako mi zatreba neki savjet ili jednostavno rame za plakanje mogu ga nazvati i on će biti uz mene.

Dakle cure oni nam uistinu ne moraju biti tolike nepoznanice, uz malo truda i dobre volje mogu vam postati pravi prijatelji koji vas neće iznevjeriti. Neću tvrditi da s kojim nećete poželjeti nešto više od prijateljstva, ali sigurno ćete naći i puno iskrenih prijatelja. I dragi moji tko vam kaže da muško- žensko prijateljstvo nije moguće laže vas.

Autor: Sandra